01/09/2026
Danas malo drugačiji post.
Potaknuta svime što se posljednjih godina događa oko nas, a posebno tragedijama koje nas sve više potresaju, često se pitam – kamo smo to kao društvo došli?
Imam osjećaj da nam sve više nedostaje ono najvažnije – empatija. Razumijevanje. Strpljenje. Ljudskost.
Svatko od nas vodi neku svoju bitku. Netko se bori sa strahom, netko s bolešću, netko s gubitkom, netko s problemima o kojima nikome ne govori.
A mi to često ne vidimo.
Vidimo samo ono što nam netko pokaže.
Društvene mreže pune su savršenih fotografija, osmijeha, putovanja, uspjeha i sreće. Rijetko vidimo loš dan. Suze. Strah. Neuspjeh. Trenutak kada netko jednostavno nije dobro.
I onda počnemo uspoređivati svoj stvarni život s tuđom savršeno odabranom fotografijom.
I uvijek mislimo da je naš život lošiji.
A posebno me brinu djeca.
Djeca koja se već s 12 ili 13 godina uspoređuju po izgledu, odjeći, mobitelima, popularnosti… Djeca koja svakodnevno gledaju savršene ljude, savršena tijela i savršene živote i počinju misliti da s njima nešto nije u redu jer ne izgledaju ili ne žive tako.
A nitko im ne kaže dovoljno često da je velik dio toga – lažna stvarnost.
Filteri, obrada fotografija, umjetna inteligencija i algoritmi stvaraju svijet u kojem više ni sami ne biramo uvijek što ćemo gledati. Sadržaj nam se servira, ponavlja i prilagođava tako da što duže ostanemo na ekranu.
I zato me ponekad stvarno strah za budućnost naše djece.
Posljednjih godina potreslo me toliko toga. Djeca koja povrijede drugu djecu. Mladi ljudi koji više ne vide izlaz. Obitelji koje ostanu bez svojih najmilijih.
Ne mislim da je prije deset ili petnaest godina sve bilo bolje. Ali bilo je nekako jednostavnije.
Više smo razgovarali jedni s drugima.
Više smo bili prisutni.
Više smo znali uživati u malim stvarima.
I možda je upravo to ono čemu trebamo vratiti našu djecu – stvarnom životu.
Trebamo ih učiti da internet ima svoje prednosti, ali i svoje opasnosti. Da fotografija nije uvijek stvarnost. Da broj lajkova ne određuje vrijednost čovjeka. Da nije sramota imati loš dan. Da nije sramota biti drugačiji.
I prije svega, trebamo ih učiti empatiji.
Jer nikada ne znamo što se događa iza nečijeg osmijeha.
Zato budimo malo manje brzi u osuđivanju, a malo spremniji pitati:
„Jesi li stvarno dobro?”
Možda ne možemo promijeniti svijet.
Ali možemo promijeniti način na koji se odnosimo prema ljudima oko sebe.
A možda baš od toga sve počinje. ❤️
